CRKVA SV.IVANA KRSTITELJA

 Crkva Sv. Ivana Krstitelja jednobrodna je građevina s prizidanom sakristijom i zvonikom. U spisima se prvi puta spominje 1658.g., a ubrzo nakon toga 1676.g., u ovoj je crkvi posvećen oltar Sv.Antona. Lopar je 1715. godine proglašen župom, čime ova crkva postaje župnom crkvom, a blagdan Sv. Ivana Krstitelja se slavi 24.lipnja.

Današnji je oblik crkve rezultat novijih gradnji iz 19. i 20. st.. Godine 1829. gradi se narteks a 1840. godine prigrađuje se sakristija i donosi se oltar iz crkve Sv.Ivana iz grada Raba. Zvonik je sasvim recentno prizidan tijekom sedamdesteih godina 20.st. tijekom kojih je radova srušena i kapela s oltarom posvećenim Sv.Antonu. Iznad glavnog oltara nalazi se pala koja prikazuje Krštenje Isusovo.

Sama crkva kao građevina doživjela je više puta nadogradnju. Zadnje proširenje crkve izvršeno je 1970. kada je uz crkva sagrađen i toranj ( ranije preslica na pročelju ), a temeljna obnova crkve izvršena je 2005./2006. g. Obnovljenu crkvu blagoslovio je 27. prosinca 2005. krčki biskup mons. Valter Župan i time je u službi radosnog slavljenja Boga i omogućuje svima duhovnu okrepu u svakidašnjem životu.

 

CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Crkva Bl. Djevice Marije ili Male Gospe jednobrodna je građevina s četverostranom apsidom. Ova se crkva prvi puta spominje u spisima još iz 14.st. kao Santa Maria de Epario.

Tijekom 15.st. često se spominju pustinjaci koji žive u neposrednij blizini crkve, a osim njih i fratri trećoredci koji imaju pravo na dio crkvenih prihoda. U isto je vrijeme «lus patronat» ( pravo vlasništva ) nad crkvom imala opatija sv. Petra u Supetarskoj Dragi.

U 16.st., 1540.g. crkva dobiva kapelana s rezidencijom. Tijekom 16. i 17.st. u crkvi se ukapaju donatori i imućniji mještani koji su na neki način pomogli crkvi. Manja srednjovjekovna crkva povišena je i dograđena tijekom 18. i 19. st.. te je time dobila oblik koji je zadržala sve do danas. Zvonik je posve recentno prizidan uz glavno pročelje početkom 20.st.

Vrijedan je nalaz u crkvi drveni polikromirani pozlaćeni reljef s prikazom Sv.Ane ( Marijine majke ) s malom Marijom u krilu iz 14.st, koji se nalazi u vrhu glavnog oltara. Zanimljivost vezana uz ovu crkvu je spominjanje upotrebe glagoljice 1711. godine, a vrijedna je spomena i zbirka zavjetnih darova etnografskog karaktera jedinstvenog otočnog običaja koja se u njoj čuva.

 

CRKVA SV. NIKOLE

Crkvica Sv. Nikole nalazi se na sjevernoj strani rta Sorinj. Mjesto crkvice je vrlo znakovito: na udaru senjske bure i neprilika s kojima su se ondje pomorci susretali, crkvica je sagrađena kao zaštitni zavjetni znak s posvetom svetome Nikoli – zaštitniku pomoraca. Crkvica je jednobrodna s polukružnom apsidom usmjerenom prema sjeveroistoku. Podignuta je u kasnijim stoljećima srednjega vijeka, ali je u međuvremenu zapuštena i urušena. Uz pomoć Ministarstva kulture, Općina Lopar pristupila je, u svrhu obnove višestoljetnog zavjetnog kontinuiteta s posvetom sv. Nikoli, projektu vraćanja izvorne funkcije crkvice koji je dovršen sredinom 2012. godine.

Na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca, vjernici iz raznih dijelova otoka hodočaste crkvici, a posebno je zanimljivo hodočašće onim morskim putem, u konvoju mnogobrojnih plovila koji kreću iz dviju loparskih luka i spajaju se netom prije dolaska na svoje odredište, pred zavjetnu crkvicu Sv. Nikole.

 

OBNOVLJENA KAPELICA SV. ROKA U LOPARU

Polovicom 19. st. u Loparu se teško živjelo. Iz zapisa Župnog arhiva u Loparu doznajemo kako je tadašnji župnik Karabaić pisao Kotarskom poglavarstvu u Zadru u nadi da će mu pomoći u nabavci hrane i lijekova. U oskudici i uz tako težak život, u Loparu je u lipnju 1855. zavladala kuga (guba) koja je trajala do kraja rujna iste godine (prema zapisu iz arhiva točnije od 23. lipnja – 30. rujna 1855., odnosno 97 dana).

Opaka bolest mnoge je obitelji zavila u crno, a međusobna pomoć zbog oskudice nije bila moguća i zato su mještani živjeli u očaju. Od trenutka kada se bolest pojavila, selo je bilo odsječeno od obližnjih mjesta. Župnik Karabaić činio je sve što je bilo u njegovoj mogućnosti da pomogne stanovnicima,  pa je tako na njegovu molbu stigla pomoć i od namjesnika u Zadru. Zanimljiv je podatak iz arhiva kako namjesništvo u Zadru nagrađuje župnika Karabaića s 50 forinti za primjerenu djelatnost, “apsolutno odricanje samoga sebe” i zalaganje za župljane oboljele od kuge.

Bolest je postepeno počela jenjavati početkom kolovoza 1855. Tada je učinjen i zavjet da će se, ukoliko bolest nestane, svake godine hodočastiti Majci Božjoj Loparskoj na dan 2. srpnja kada se slavilo Marijino pohođenje sv. Elizabeti. A od daljnjeg širenja kuge, žitelji Lopara željeli su se zaštititi i gradnjom kapelice sv. Roka u polju, 1856. godine.

Rok (1293. – 1327.) je bio Francuz iz Montpelliera koji je s velikom ljubavlju njegovao bolesnike za vrijeme kuge – “crne smrti”. U narodu se tako štuje kao zaštitnik od kuge i ostalih kužnih bolesti te bolesti nogu, ruku i rana na tijelu.

Od 1856. pa sve do Drugog svjetskog rata do kapelice sv. Roka hodočastilo se svake godine na njegov spomendan, 16. kolovoza. Međutim, kapelica je nakon toga zapuštena te tako i neprimjerena za bilo kakvo slavlje.

Budući je kapelica jedini podsjetnik i spomenik ovog, za Lopar teškog razdoblja tijekom kojega su polovicom 19. stoljeća od kuge umrle čak 93 osobe, Općina Lopar pristupila je projektu njezine obnove i uređenja, koji je dovršen 2013. godine, a  na blagdan Sv. Roka iste godine, kapelica je blagoslovljena i odonda služi svrsi za koju je i sagrađena.

Podaci preuzeti iz Župnog arhiva Lopar